Zrelost četrdesetih godina

Rangerove slikarije u desnoj kapelici Blažene Djevice Marije u župnoj crkvi u Dolnjoj Voči iznenadile su nakon obnove svojom vrsnoćom, po kojoj se mogu uklopiti među slikareva djela četrdesetih godina 18. stoljeća.

Svodno je polje od oslika zidova odvojeno jednostavno profiliranim crvenkasto-ljubičastim mramornim vijencem, a sadržaj mu je jednostavan. Slikar je ovdje doista prikazao otvorena Nebesa čijim rubom lebde odrasli anđeli, među oblacima lepršaju anđelčići, a tu i tamo izviruje tek pokoja krilata anđeoska glavica. Sedam velikih anđela predstavljaju arkanđele. Oni na ovome svodu nemaju pobližih oznaka, kao primjerice na svodu u Lepoglavi, osim što bi se po sklopljenim rukama mogao prepoznati arkanđeo koji je spriječio Izakovo žrtvovanje (Sealtijel), te Gabrijel koji, osim posvud poznatoga ljiljana, zna u ruci držati upaljenu svjetiljku. U kapelici ni jedan arkanđeo nema svjetiljke, ali veliki anđeo nad ulazom u kapelicu drži dugačko uže s kićankom od kojega se (kao u Štrigovi i Belcu) izvorno spuštalo vječno svjetlo ili bar svjetiljka. Doduše, još jedan veliki i jedan mali anđeo (slikani lijevo i desno do ulaza, kraj sitnih otvora u svodu) imaju po jedno uže. Da im je namjena bila ista, može se naslutiti po načinu njihova osvjetljenja. Samo bi neko blisko svjetlo moglo biti razlogom zašto su oblaci i likovi oko tih otvora drukčije osvijetljeni od ostalih, na koje svjetlo pada samo iz ražarenog središta svoda. Ondje, naime, u blještavom nebeskom sjaju lebdi sjedobradi Bog Otac uzvijorene odjeće i rastvorena naručja, moglo bi se čak reći da hrli prema Marijinu oltaru.

Zanimljivo je uobličena i pojasnica u podgledu luka na ulazu u kapelicu. Ovdje si, na doticaju dvaju naroda, pružaju ruke personifikacije Hrvatske i Štajerske, svaka sa svojim grbom.